Brem ‎– Prvo Poglavje

Label:
Slušaj Najglasnije! ‎– none
Format:
CDr, Album
Country:
Released:
Genre:
Style:

Reviews

Add Review

franticz

franticz

May 2, 2016
BREM: Prvo poglavje (Slušaj najglasnije, 2015)
Uistinu nisam znao šta treba očekivati od projekta dva moja prilično dobra poznanika iz dežele - Aleksandra Cepuša i Matej Krajnca. Obojica su nepredvidljivi, Matej je daleko skuliraniji, ali zna imati nevjerojatnih metamorfoza, dok se o Alexu manje-više sve zna koliko je vješt otići u neke apstrakcije i eksperimente s drskim sofistikacijama da svima po spisku naniza cijelu familiju bez dlake na jeziku.
[ Brem ]
Brem
Međutim, njih dvojica su se nakon duljeg vremena ponovno našli zajedno u glazbi barem se privremeno oslobodivši svih onih spisateljskih nagona, za nepovjerovati je da zajedno imaju do sada 111 objavljenih knjiga od kojih je skoro stotinu s potpisom Mateja (Cepuš ih ima 'samo' 19 izdanih u 3 zadnje godine!). Ovakvi plodni autori na vrhuncu snage morali su kad-tad zadovoljno ući u kompromis i napraviti 'siže' svojeg dejstvovanja, te se naći na 'pola puta', oslobođeni od kompromisa i zabluda. Tamo gdje je jednom blues i country, a drugome hard-rock, metal, punk i eksperiment domicilni teren, tamo i prestaje egocentrizam, te počinje ono što se s pravom može nazvati bend. Jedno jako dobro utočište zajedničkih ideja s ciljem napraviti što bolje pjesme na tekstove provjerenog Mateja koji je u većini njih i glavni vokal.

Kako to zvuči, pitati će te se? Jako, jako interesantno. Da je primjerice Matej to potpisao kao solo album, bio bi mu jedan od naj-popističnijih s obzirom da je tekstopisac, no s druge strane, Alex je ovdje unio ogroman doprinos svojom glazbom koju je sveo u sfere radiofoničnog popa, mainstreamovskog, ali, mora se priznati i vrlo neuobičajenog. On ima ukus da napravi od jednostavnih obrazaca čudne poteze, alternativne, ponekad pomalo i blesavo hrabre, djetinjaste, otroške u kojima se istinski može uživati, a ja od njega nisam čuo ovakvu kolekciju pop pjesama odavno. Neke zvuče stereotipno i naoko prejednostavno, no ako se bolje promotri, niti jedna od ovih 13 pjesama nema refren, nema tekstualnih repeticija, nema ama baš nikakav pop šablon i crtu komercijalne žabokrečine, a opet su tako lijepe za prvo slušanje da obaraju poput nekog ukusnog peciva iz domaće kuhinje kojoj smo skoro svi zaboravili onu pravu draž zadovoljstva.

Ovo nije nikakvo prilagođavanje indie-alter trendovima, ova dva velika umjetnika su se našli na zajedničkom terenu da isprobaju u kojim relacijama im se može gibati kemija na dulje staze jer posvađati se oko sitnice s Alexom je sasvim prirodna stvar koja se nakon izvjesnog vremena opet može jako dobro izgladiti. Poznajem ga veoma dobro, sposoban je planuti i eksplodirati ko sam vrag, može vam biti najljući neprijatelj, ali i najbolji ortak, partner i još štošta 'najveribest'. Čovjek je koji zna griješiti, ali i praštati, uvažavati i pokazivati ono čega je na ovome svijetu sve više i više u sve manjoj i manjoj količini - ljudskosti. Nije se on bezveze upustio s Matejom, zna on dobro koliko ima moćne stihove i poetiku koju Matej često patetično ispoljava stvarajući vlastiti senzibilitet potištenog hipersenzibilnog umjetnika zarobljenog u gomilama radova koji samo frcaju, pljušte i šamaraju, gotovo balkanski-školski rečeno 'kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van'. Često i bez efekta.

Obojica su predani samo jednoj stvari - komponiranju i pisanju, ništa ih drugo ne zanima, te nemaju ama baš nikakav striktno ciljani auditorij u ovome slučaju opredjelivši se za globalnu populaciju ispreplitajući, pazi sad - uvodnu "Mizantrop" s harmonikom Lenke Krajnc (nije usna) u stilu kabaretskog raspoloženja hrvatskog Pavel gdje se primjeti i dobar duh slavenštine, pa onda veseli kratki tex-mex "Kreslina goba" (samo 2 minute), pragmatična akustična sprdačina "Lili Marlen" ('viva la muzika Lili Marlen', hahaha), posve neočekivani etno/world-music spoken-word komad "Disciplina" (kao da je odsviran na šargiji i oudu, taman za bivši Afion), te sasvim iznenađujući rasplesani završni funk "Funky monkey" koji je gotovo kompletno djelo njihovog bubnjara Aleša Uratnika s naoko opasnim, mračnim i ironičnim vokalom, baš za jednu dobru funk feštu uoči nastupa War i George Clintona, a bome bi sjelo i na Daft Punk i ona sranja koje isporučuju RHCP u zadnjih 20-tak godina.

No ovaj album ima i još nekoliko sjajnih pogodaka kao što je laganija "Govorice" u kojoj Alex svira jednu od svojih najljepših bas dionica kao da solira cijelu stvar (a i solaža gitare čija god da jeste je odlična), zatim pjesama poput klasičnog Dylana i Olovnog Plesa - "Avtocesta", dva moćna, pa skoro hard-rock komada "Konotacija" i "Nem" (nažalost bez bubnjeva) u kojima Alex potpuno drugačije, resko i odriješito interpretira Matejove tekstove odvodeći ih u sasvim drugačiju, razjareniju dimenziju gnijevnog rockera koji manjka Mateju.

Najsenzibilnijim pjesmama izdvajaju se dvije lagane minimalističke - "Ptice" potkrijepljene Lenkinim klavijaturama (tipično Cohenovski, a Alex svira fretless bas), te najemotivnija "Oktobrska" s prizvukom Waitsovog "Downtown train" pretvarajući se u prekrasni romantični poziv djevojci koju ste vidjeli na zadnjoj stanici, s puno ljubavi i strasti. Možda će baš ova pjesma od svih ovih 13 isplivati kao budući Matejov evergreen. Ne bih se čudio. Puna je strasti, iskrenosti i topline prevazilazivši sve ove mučeničke fikcije oko preživljavanja. Ova pjesma daje potporu svima koji hoće voljeti i traže srodnu dušu, puna je emocija, lagane surf-gitare (nema bubnjeva) s ritmom laganog valcera, taman za zaboravljene fajrunte sa sentišima i ljubavnim himnama koje nisu "Jedina moja", "Krivo je more" ili "Dok zamiriši trešnja". Ovdje je u igri najstarije drvo koje živi tisućljećima, a nije niti hrast, već gordi kesten iliti kostanj (Slovenci i hrvatski kajkavci ga isto zovu), možete to smatrati nekom mojom fikcijom, ali stihovi o jeseni, svijećama koje dogorijevaju i susretu pod osamljenim drvom neodoljivo me podsjećaju na kesten. Najsentimetalnije biće zna što je priroda i zašto usamljeno drvo, pa da ih ima i tisuće u šumi, kesten je uvijek jedini koji opstaje i preživi sve ratove, epohe, kulturološka previranja, promijene sistema. Još davno sam se divio kestenu, kao klinac sam bio opčinjen s njime: prekrasno drvo sa zanimljivim listovima, mirišljavim cvatom poput dugačkih gusjenica i plodom učahurenim u ježovke koje moraš otvarati da bi došao do jezgre. To je svojevrsno istraživanje ljubavi i strasti, bezbroj puta sam se našao suočen s tim učahurenim plodom i uvijek sam ga znao otvoriti, jako jednostavno, a nikad se nisam ubo i njegovu bodlju. Kad skupljate kesten, treba ga primiti u ruku, nježno i otvoriti ga rukama, on sam ispada u ruku, a mnogi se toga plaše kao da je zmija otrovnica. Nije. Kesten se zato i tako štiti od idiota već dva-tri tisućljeća, otporan je na zagađenost sistema i možda će biti jedino drvo koje će preživjeti apokalipsu. Kesten, kostanj. Da. Možda je Matej mislio na nešto drugo, ali ne vjerujem da se banalno izrazio uputivši jednu od najljepših ljubavnih pjesama sa stihovima 'moj korak hoće opstati pod njim'. Dira u srce s tako jednostavnim metaforama punim iskonskonskog duha poete, a to on i jeste, samo ga mediji još nisu ukapirali kao velikog stvaratelja jer su jako gluhi, nemoćni i kruti. Matej vraća ljubav u ovu našu perverziju života, vraća duh ljudskosti koja je silom prilika nestala i s ovim vrlo zanimljivim albumom po tko zna koji put pokazuje svoju darovitost bez imalo taštine i egocentrizma na najbolji mogući način. Matej je kesten-kostanj.

Naslovi: 1.Mizantrop, 2.Kreslina goba, 3.Cesta, 4.Lili Marlen, 5.Konotacija, 6.Govorice, 7.Avtocesta, 8.Disciplina, 9.Čuden občutek, 10.Ptice, 11.Nem, 12.Oktobrska, 13.Funky monkey
ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/04/2015