Marinada ‎– Ručni Rad

Label:
Slušaj Najglasnije! ‎– none
Format:
CDr, Album
Country:
Released:
Genre:
Style:

Credits

  • Artwork By – Petra Blažinčić

Other Versions (1 of 1) View All

Reviews

Add Review

franticz

franticz

April 27, 2016
MARINADA: Ručni rad (Slušaj najglasnije, 2013)
Marinada nema nikakav rockersko - populistički običaj davati bilo kakve informacije o svojim radovima, a ovo im je već 15. izdanje za Slušaj najglasnije, odnosno 16. u roku od 'samo' deset godina rada. Nisu marketinški bend, ne rade striktno komercijalne pjesme, mada im mnoge imaju taj šlih, ne vole se eksponirati i nametati, a čak se i ne može steći dojam da uopće trebaju bilo kakvu propagandu.

Rade ono što vole i osjećaju, to zabilježe na snimak kao dokument vremena kada su se družili i čini im vjerojatno najdostojstveniji ispušni ventil u životu. Oni se vjerojatno smire kada su na okupu, zaborave cijeli vanjski život i sve probleme koje nose u sebi, te se prepuste glazbenom maštanju i oportunizmu kreacije. Govorim iz aspekta ovog albuma koji je nevjerojatno smiren, ambijentalan i opuštajući, a u njemu ima čak 24 fantastične kratke igre, to jest kompozicije koje su odreda - instrumentalne. Kao recimo Bachove kantate ili Chopinovi kratki preludiji koje je jako dobro i uvjerljivo umio interpretirati Ivo Pogorelić na brojnim pločama tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća

Ovdje se glazba pretvara u umjetnost bez ikakvog skrnavljenja materije, Marin Alvir tek tu i tamo ponekad ispusti neki nijemi melodičan vokal u kontekstu kompozicije, nema udaraljki, plesnih tempova (samo u komadima "Nakon kiše", "Spas" i laganoj "Ostatak svjetla"), ali ima jako dobrog raspoloženja i strasne vedrine u ovim, praktički pop-instrumentalima od kojih ne znaš koji je bolji i zašto je bolji od kojega.

Rijetko se ovdje čuje i gitara, a kad se čuje onda iskoči senzibilan staccato ("Pogled", "Sloboda"), a u prvom licu su synthovi i konceptualno poredana elektronika. Čista svirka kao da su veliki umjetnici tipkovnica dobili pristup elektronskom zvuku s kojime se isprobavaju i iskušavaju mogućnosti. Jest, klavijaturisti Marinade nisu Mozarti i ne rasturaju kao Rubenstein ili slavni Litvanac Vlado Perlemuter koji su udarali po notama onako kako zadano štivo nalaže, Marinada stvaraju praktički niti ne poznavajući teren u kojeg su se upustili, a to je super stvar, glede istraživačkog poriva.

Nije da je to neka posebno bogata glazba - nije; umjetnici i školovani akademisti će je moguće jako dugo smatrati bezvrijednim surogatom tamo neke bezvrijedne pop muzike koja se htjela odvojiti od klišeja, no kroz retke može zapaziti njenu 'narodnu' vrijednost, iskonski značaj undergrounda iz kojeg upravo proizlazi. Ne kažem da je to najveća vrijednost Marinade, ali mili Bože, kada zaori samplirani gudački komad "Stvarni", prva asocijacija apelira na Kraftwerk, te Balanescu Quartet koji su takve komade radili analogno i sintetički prije 20, odnosno 40 godina. Tad je to za rock generaciju bio značajan iskorak, a i danas je svaki ovakav doprinos rockera sjajna nadogradnja žanrovskoj etici. Ima Marinada na ovom albumu još poneku sličnu skladbu, primjerice - "Udarci".

Ovdje nema virtuoznosti, već arhaičnosti i spontanosti razvoja tema. Alvir i njegova ekipa nisu egzibicionisti s tehničkim predispozicijama, sviraju naoko površno, rockerski im je duh u krvi, ali imaju mnogo artizma koji uvjetuje budućnost. Repetiraju fino odabrane dionice i ne sakate ih; nepotrebno je neki krasan moment ne ponavljati, dapače, treba ga uvijek ponavljati i izražavati kao snagu, a ne kao nedostatak inspiracije (odlična stvar "Zlatni pir"). Snaga minimalizma ponovno potvrđuje repeticije izraženih stavaka, dobro sročenog momenta, trenutka kojeg bi svatko volio proživljavati opet i opet.

A Marinada ovdje to radi punih 60 minuta s kratkim slikicama koje podsjećaju na naš život pokušavajući ovu ogavnu sliku društva pretvoriti u prekrasnu imaginaciju, da ne kažem 'zamišljanja života u ritmu muzike ze ples' na jedan sasvim drugačiji, moderniji i alternativniji, prihvatljiviji način. U svijet gdje nema ovoliko mržnje, zlobe, zavisti, pokvarenosti, gdje vlada prirodnost i homogenost društvene zajednice. Nije to negdje na nekom drugom planetu kako obično zamišljamo, to je u nama samima kada se stvarno umijemo prilagoditi senzibilnosti da iz loših okolnosti uspijemo izvući pozitivne vibracije.

Oni su u tom pogledu otišli jako daleko, odavno su preboljeli sve te laži i strahove društva s kojim žive, otplovili su u neki sasvim drugačiji svijet, romantičan i pun nada; ostavili su nas na cijedilu kao stari Hrvati koji su otišli u Južnu i Sjevernu Ameriku, kao mnogobrojni umjetnici čija smo djela otkrivali tek nakon njihovih smrti, naposlijetku i mnogo nebrojenih slučajeva kada je imalo talentirani Hrvat osjetio potrebu da ode odavde jer mu tu nije mjesto. Marinada je ostala u Rijeci, dostojna svojeg porijekla služeći svome narodu koji je još uvijek dovoljno ne razumije i ne sluša pozorno niti nakon 15 manje-više fantastičnih albuma.

Ovim radom pokazali su svoje tipično neangažirano lice, faktički pacifizam koji intelektualno i muzički govori o svojem, odnosno, našem svijetu koji je isti, nije drugačiji i ne može biti drugačiji, nikako onako kako ga zamišljaju i predočavaju brojni rockeri što bježe iz stvarnosti pokušavajući kompenzirati iluzionističku sliku boemštine. Ovo je stvarnost u spoju s nekom udaljenom, tek na horizontima vidljivom, jako dobrom budućnošću

Naslovi: 1.Naravno da da, 2.Revolucionari, 3.Prije doručka, 4.Stvarni, 5.Udarci, 6.Nakon kiše, 7.Ostatak svjetla, 8.Laki dečki, 9.Ručni rad, 10.Wok, 11.Prvi dan proljeća, 12.Zlatni pir, 13.Stanice, 14.Strojevi, 15.Želja, 16.Spas, 17.Sumrak, 18.Pogled, 19.U ležaljci svijeta, 20.Zlatna sredina, 21.Sloboda, 22.Prsten, 23.Sweety, 24.Kič
ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/12/2013